Orangutani su tajanstveni šumski ljudi (na malajskom: orang – šuma, hutan – čovjek). Oni su najbliži čovjekovi rođaci i istovremeno najveći sisavci koji žive na drveću. Ljuljaju se po lijanama u tropskim šumama Sumatre i Bornea, u Jugoistočnoj Aziji. Što misliš, jesu li to vidjeli od Tarzana?

Kako najlakše prepoznati orangutana?
Po dugoj crvenoj dlaci i dugačkim prednjim udovima. Ukoliko se u stojećem stavu drži za zglobove, nema sumnje, to je orangutan! Mužjak je visok do 180 cm i težak oko120 kg. Ženke su očigledno „nježniji spol”, a da li su i ljepši spol, odlučite sami! Visoke su 130 cm, a teške 45 kg. Kada napune 10 godina, i mužjaci i ženke postaju brkati i bradati. Ženkama to nije dovoljno, pa im se još pojave istaknuti obrazi i guša.

Gdje možemo pronaći orangutana?
U gustoj krošnji azijske prašume. Duge ruke i savitljive šake omogućuju mu spretno prelaženje s jedne grane na drugu, uz neprestano ljuljuškanje. Kako mu je trup vrlo težak, oranguran pažljivo bira grane za koje će se uhvatiti. Ponekad ih poveže u deblje snopove, pa se tek onda prebaci na susjedno drvo. Svakog dana proputuje nekoliko stotina metara. Putuje polako i oprezno. Tek ponekad siđe na tlo. Zbog kratkih zadnjih udova prisiljen je puzati.

Čime možemo obradovati orangutana? Dobrim zalogajem. Orangutani tragaju za rijetkim drvećem sa zrelim i slatkim plodovima.U tome su nepogrešivi, dobro znaju kada rastu određeni plodovi i gdje ih mogu pronaći. Hrane se tropskim voćem, mladim lišćem, cvijećem i vanjskim slojem kore drveta. Ponekad posežu i za jajima, insektima, mravima i termitima.

Kako se orangutani međusobno sporazumjevaju?
Skičanjem. Mladunci plaču kao bebe, a kada malo narastu, ispuštaju krikove. Odrasli mužjaci napinju svoja grla i stvaraju duge zvukove slične lavljoj rici. Mogu se čuti s daljine od jednog kilometra. SAVJET: Ne pokušavaj oponašati odrasle mužjake orangutana u svojoj kući, jer ćeš naljutiti ukućane!

Kako uspavati orangutana?
Uspavankom, naravno! Za postelju će se sam pobrinuti! Svake večeri orangutan napravi sebi gnijezdo u kojem će provesti noć. Ta gnijezda izgledaju kao ogromne košare. Napravljena su od granja i dugačka su oko jedan metar. Orangutan odlazi na spavanje čak prije večernjeg crtanog filma, čim zađe sunce.

Kako orangutan pronalazi družicu?
Lako! Mužjaci su okruženi mnogobrojnim privlačnim ženkama. Zavode ih sve dok one ne ostanu u drugom stanju. Ženke obično imaju 3-4 mladunca. Trudnoća traje 9 mjeseci. Mladunčad doje 3 godine, ali za to vrijeme polako ih uče da sami traže hranu. Mladunčad se osamostaljuje kad napuni 6 ili 7 godina. Postaju zreli orangutani između 9. i 15. godine, a neki mužjaci dobiju gušu i obraze tek nakon 20. godine.

Kako zaštiti orangutana?
Tako što ćemo ga ostaviti na miru. Orangutan je miroljubiva životinja. Napada samo kad osjeti da je ugrožen. Tada može biti vrlo opasan. Orangutan je čak 6 puta snažniji od čovjeka - „ima 4 ruke” i jak ugriz. Nema mnogo neprijatelja u prirodi. Svojevremeno su to bili tigrovi i leopardi, ali njih je čovjek skoro sasvim istrijebio. Najopasniji neprijatelj orangutana je čovjek.

Kakva im je budućnost?
Nimalo ružičasta. Danas na Sumatri živi još samo oko 6000 orangutana. Istraživanja pokazuju da se broj orangutana u posljednjih 20 godina smanjio 80%. Njihovo ubijanje je zakonom zabranjeno. Međutim, orangutani su vrlo ugroženi i zbog masovne sječe i uništavanja tropskih šuma u kojima žive. Imaju sve manje životnog prostora. Kao „beskućnici” osjećaju se vrlo loše i zbog toga se rjeđe pare. Malo, malo, pa zalutaju u neki voćnjak ili povrtnjak. Tamo ih dočekuju bijesni vlasnici s puškama. Pretpostavlja se da će u takvim okolnostima orangutani već za 10 godina sasvim izumrijeti.

Tko se još vere po drveću zajedno s orangutanima?
Lusi Vizdom , osnivač organizacije SOS (Sumatran Orangutan Society), koja se na Sumatri bori za živote rijetkih orangutana. Lusi je svoj životni put počela verući se po cirkuskim trapezima, a danas se vere po drveću tropskih šuma na Sumatri. Kada je prije nekoliko godina teško oboljela, Lusi je odlučila promijeniti život. Postala je pomajka orangutanima-siročićima. „Veza između mladunčeta i mame vrlo je jaka. Ukoliko je prekinemo, mladunče nema od koga učiti. Mi pokušavamo barem djelomično zamijeniti roditelje. Učimo ih kako da naprave gnijezdo, koje šumske plodove trebaju skupljati, kako da se kreću kroz džunglu. Učimo ih samostalnom životu”, kaže Lusi.

Upravo iskustvo koje je stekla radom u cirkusu utječe na to da je njen doprinos razvoju mladunčadi jedinstven i vrlo važan. „Kada mladunci i ja krenemo u šumu, upotrebljavam sve svoje akrobatske vještine sa trapeza i učim ih da se veru.” Za nju nije neobično svakodnevno se ljuljati među krošnjama i penjati na drveće visoko 20 metara, zubima ljuštiti površinu kore i glodati šećer ispod nje. „Sretna sam kada me okružuju majmuni, i dok se zajedno igramo u džungli, osjećam se sigurno.”

U časopisu, na 10. strani, pročitaj što ti možeš učiniti za zaštitu orangutana čiji je opstanak danas ugrožen.

Rijetki su oni koji baš nikad u životu nisu poželjeli biti netko dugi, vratiti se u svijet kraljeva, kraljica, princeza i prinčeva, biti neka egzotična ptica, ili samo mali mrav, možda i neki od najdražih likova iz »crtića«, a da »svemoguće« superjunake i junakinje i ne spominjemo. Biti netko drugi znači živjeti karneval.

A karneval u Hrvata nije od jučer. Niti od prekjučer, ako ćemo pravo. Karneval u ovom dijelu zemaljske kugle živi još od vremena kad su naši preci bili mnogobošci, te mislili kako će prerušavanjem i strahovitom lupom, odnosno zvonjavom potjerati sile zla, navijestiti odlazak zime i dolazak proljeća, a usput se i dobro zabaviti.

U Primorju, koje oduvijek glasi za najmaškaraniji kraj Hrvatske, to se vrijeme naziva Mesopust, a svi stanovnici, neovisno bili tek rođeni ili pak u poodmakloj životnoj dobi, prva dva mjeseca u godini priznaju samo život pod maskom.

Zavirimo li u povijest, odnosno u one prašnjave i požutjele listine, dolazimo do podatka da se Rijeka u njima spominje u 12. stoljeću, a prvi zapis o karnevalu u Rijeci datira već iz 15. stoljeća.

Spaljivanje Pusta
Koliko će trajati karneval ovisi o Cvjetnici, odnosno Uskrsu, pa je nekih godina karneval dvomjesečni maškarani urnebes, a nekih drugih zna trajati jedva mjesec dana.

Na mesopusni utorak već u pola noći meso se brisalo s jelovnika, pa naziv Mesopust dolazi od »meso pust’« ili ako okrenemo »pusti meso«. A na čistu srijedu, ili prvu korizmenu srijedu, puk se odlazio popepeliti u crkvu, tražeći tako oprost za sve ludorije izvedene u vrijeme karnevala, pa otuda i naziv Pepelnica. Na taj dan, u većini riječkih mjesta pali se i Pust, odnosno krivac za sve loše pojave u društvu. Najprije mu se sudi, iako je već u startu proglašen krivim i osuđen na dvostruku smrt.

Naime, taj zlotvor najprije biva obješen, a potom i spaljen kako bi narod bio siguran da će sve nedaće i problemi izgorjeti zajedno sa slamnatom lutkom. Tim simboličnim činom završava karneval u Primorju, završava vrijeme ludovanja i nastupa vrijeme Korizme. Karnevalsko veselje u Rijeci svoju je kulminaciju oduvijek doživljavalo posljednja tri dana prije Pepelnice.

Karneval koji teče u žilama
Danas je riječki karneval jedan od najpoznatijih u Europi i svijetu. Rijeka je već deset godina članica Asocijacije karnevalskih gradova Europe, a u vrijeme karnevala pod njezino okrilje pristižu brojni turisti iz čitavog svijeta, neovisno dolazili u ulozi gledatelja ili pak sudionika. Sve počinje izborom kraljice karnevala i predajom gradskog ključa meštru karnevala, odnosno predajom vlasti u ruke maškara.

Slijedi čitav niz kulturnih, zabavnih, sportskih i inih manifestacija pod maskom, da bi sve kulminiralo s dvije maškarane povorke – dječjom i onom velikom, međunarodnom koja u srce Rijeke dovede više od 150 karnevalskih skupina s više od 10 tisuća maskiranih sudionika i preko 150 tisuća gledatelja. Dječja karnevalska povorka na riječkim ulicama dovede najslađe maskice na svijetu koje prkoseći najčešće velikoj hladnoći dokazuju da se karneval uči i voli od malih nogu, jer neke uistinu znaju biti male, stare tek nekoliko godina.

To što djeca nastupe u svojoj povorci, ne znači da ne mogu nastupiti u onoj velikoj, međunarodnoj. Štoviše ona njoj daju poseban čar, jer tek tijekom prolaska te velike povorke, koja zna trajati i po osam sati, kad vidiš da velika maska za ruku vodi onu malu, tek onda svima postaje jasno kako to da Primorcima umjesto krvi žilama teče karneval. Voli ga se i prenosi s generacije na generaciju, a upravo su male maske jamčevina da se tradicija nikad neće zatrti.

Morčići ili crnčići
Dva su zaštitna znaka Riječkog karnevala – morčići i zvončari. Morčiće, ili u prijevodu »crnčiće«, karakteriziraju bogati kostimi – krinoline za ženske morčiće i posebno ukrašena odjeća za muške morčiće, turban na glavi, potpuno crno obojeno lice, te zlatnom bojom istaknuta usta i oči. Legenda pak morčiće veže uz prodor Turaka u Primorje. Navodno su se Turci utaborili na Grobničkom polju, zaprijetili Rijeci i čitavoj okolici, a isprovociran takvom bahatošću knez Petar Zrinski s Gradine je odapeo strijelu koja je turskog pašu pogodila točno u sljepoočnicu.

Izgubivši vođu Turci su dali petama vjetra, a na to se, kao odgovor na molitve Riječana, na njih s neba sasula i kiša kamenja. Kako ih je kamenje zasipalo, za njima su na polju ostajali samo turbani, koji su poslužili kao ratni trofeji. I tako je motiv turbana u čast sjećanja na veliku pobjedu najprije inspirirao izrađivače naušnica, stvorivši tako originalan riječki nakit tzv. morčić, a potom postao i zaštitni znak Riječkog karnevala koji iz godine u godinu predvodi veliku karnevalsku povorku.

Bučni zvončari
Zvončari su karnevalsko naslijeđe iz poganskih vremena. Strašni i bučni još onda tjerali su zle sile. U svijetu nešto slično postoji jedino u Sloveniji (ptujski kurenti), Mađarskoj (buše) i Bugarskoj (kukeri). Iako svaka skupina zvončara Primorja ima svoje zakonitosti, svoje detalje u odori i broju zvonaca, različit način hoda i plesa, ono što je svima identično jest ovčje runo, a tu su i teške cipele, te dakako zvona čija buka nadglasava sve i već stoljećima tjera sile zla, tjera zimu i doziva proljeće. Zvončari su zastrašujuće maske u službi dobra.

A što kažu psiholozi, zašto se volimo maskirati, pročitajte u časopisu na 27. stranici.

Najstariji sveti spisi na svijetu, Vede, nastali su u Indiji 1700 godine prije Krista. Indijska religija hinduizam stara je 5000 godina. Indijci poštuju 7 milijuna bogova i božica.

U Indiji živi 15 milijuna svetih prosjaka koji su namjerno napustili obitelj i posao. Nazivaju se Sadhui. Prose hranu, a ne žele novac i imovinu. Neki žive potpuno goli u šumama Himalaje. Tijela mažu pepelom i vjeruju da će isposničkim životom doživjeti spasenje.

Krave su u Indiji svete životinje. Indijci ih ne jedu. Ubiti kravu jednako je zlo kao i usmrtiti majku, misle oni, jer krava poput majke ljude hrani mlijekom.

Iako su točke na čelu u prošlosti nosile samo udane Indijke, danas ih najviše nose djevojke i to zbog mode, a kupuju ih u dućanima sa šminkom, u raznim bojama baš kao i ruž za usne.

Znate li kako se na indijskom jeziku hindiju kaže „Mama daj mi čaj?“ Slično kao i na hrvatskom: «Maa de mi čaj». Hrvatski jezik je indoeuropski, a korijene ima u indijskom drevnom jeziku sanskrtu. Mnogi Indijci se uopće ne razumiju, jer se u Indiji govori 18 službenih i 140 neslužbenih jezika te 2000 dijalekata. Glavni jezici su engleski i hindski.

U časopisu saznaj koji je najveći poslodavac na svijetu, a nalazi su upravo u Indiji, i što sve možeš naći na ulicama indijskih gradova, i mnoge druge zanimljivosti o ovoj zemlji.

50 GODINA POSTOJANJA

Tehnički muzej u Zagrebu je pravo mjesto gdje možete otići i vidjeti rudnik. Naime, u Muzeju postoji zbirka rudarstvo koja prikazuje razvoj tehnike rudarstva od početka do danas. Izloženi su uzorci najpoznatijih ruda: željeza, olova, bakra, cinka te prikaz rudnika u našoj zemlji od antičkih vremena do danas.

Ukupna dužina rudarskih hodnika iznosi oko 300 metara, a najveća dubina je 6 metara. Posjetite li ovih danas Tehnički muzej znajte da muzej upravo slavi 50 godina postojanja.

U Muzeju možete pogledati i odjel poljodjelstva, prometa, energije, astronautike, vatrogastva te odjel hrvatskih velikana koji je u formiranju. Do sada je ostvaren postav o Faustu Vrančiću, kao i demonstracijski kabinet Nikola Tesla. U planu je predstavljanje i drugih velikana hrvatske znanosti i tehnike: Boškovića, Ivana Krstitelja Rabljanina, Mohorovičića, Hannamana, Kučere, Preloga…

Tehnički muzej je do sada prikupio prikupio preko 5000 eksponata iz raznih područja tehnike smještenih u stalni postav ili pohranjenih u depoe Muzeja.