Pallasova mačka stvorena je za preživljavanje

Mnoge se riječi rabe kako bi se opisale pojedine skupine životinja, poput »ponosnih lavova«, »hrpa žaba krastača« ili »skupina pataka«. Kad bi se pitalo Billa Swansona, direktora istraživanja životinja u zoološkom vrtu Cincinnati, u Ohiou, on bi dodao novu riječ za skupinu Pallasove mačke. »Mislim da bi ta riječ trebala biti frktanje Pallasove mačke«, kaže. »One uvijek frkću, čak i kad su mačići«.

Ostali su također primijetili njihove napade frktanja. Kada su promatrali novorođenu mladunčad Pallasove mačke u jednoj ustanovi u Sjevernoj Karolini, čuvari su mislili da su mačke bolesne i da imaju problema s disanjem. Kada ih je veterinarka Suzanne Kennedy-Stoskopf poslušala stetoskopom, uvidjela je da su mačići dobro. »Oni su samo režali i frktali jedni na druge – prije nego što su uopće otvorili oči!«, kaže veterinarka.

»Pallasove mačke ne frkću zbog toga što su uvijek ljute. Jednako kao i kućne mačke, one izgledaju poput slatkih, mekih, prijateljskih mačaka, ali one su divlje mačke, poput lavova i tigrova«, kaže Swanson. »One su jednostavno po prirodi borbene.«

Pallasova mačka – nazvana po njemačkom prirodoslovcu Peteru Pallasu koji ih je prvi opisao u znanstvenoj literaturi – savršeno su prilagođene životu u hladnom, stjenovitom okolišu. Imaju dugačak, gust i kuštrav ogrtač koji pokriva čvrsto tijelo. Dlaka na trbuhu i na repu gotovo je dvostruko duža od krzna na leđima i sa strane. Sve to krzno pomaže mačkama u održavanju topline.

Pallasovim mačkama nedvojbeno je potrebno da se dobro umotaju. Zimske temperature na područjima Kine i Mongolije, gdje ove mačke žive u divljini, mogu biti čak – 20, mnogo hladnije nego u zamrzivaču tvojega hladnjaka.

»Podsjećaju me na umanjenu verziju snježnog leoparda«, kaže Jill Mellen iz Disney’s Animal Kingdom. »Kada se kreću po stijenama, sakriju se iza jedne, virnu preko nje, a zatim se vinu na drugu. Čini se da prkose gravitaciji; jednostavno izgleda kao da se izvinu po grebenu.«

U časopisu možeš potražiti nastavak reportaže gdje doznajemo zašto Pallasovu mačku nazivaju nevidljivim lovcima, gdje sve žive divlje mačke i kako izgledaju. Fotografije su vrhunske! Strana 10.

Ovo je priča o dva jezera. Prema drevnim legendama, na dnu jednoga spava strašan zmaj, a valovi drugoga skrivaju začaran dvorac. Čudno je i to što jezera imaju isto ime – Vransko jezero. Jedno se nalazi u Dalmaciji, nedaleko od Biograda na Moru i najveće je jezero u Hrvatskoj. Njegov manji imenjak na otoku Cresu jedinstven je prirodni fenomen – slatka voda usred slanog mora!!!

Dva »vodena dragulja« Hrvatske nastala su prije desetak tisuća godina, na kraju zadnjega ledenog doba. Tad je počela rasti temperatura na Zemlji, veliki ledenjaci su se otopili, a povisila se razina svjetskog mora. Znanstvenici procjenjuju da je Vransko jezero na Cresu nekoliko tisuća godina starije od svojega dalmatinskog rođaka.

Cresko jezero posebno golica znatiželju znanstvenika. Nalazi se u središtu otoka na kojemu, kao i na većini ostalih jadranskih otoka, prevladava – krš. Cres je uglavnom građen od vapnenca, stijene koja je jako propusna i ne zadržava vodu. Zbog toga na našim otocima nema rijeka i jezera kao na kopnu. Pa otkuda onda tolika količina slatke vode na inače suhom otoku? »S neba! Prema dosadašnjim istraživanjima glavni izvor vode je kiša. Kroz krš voda iz jezera podzemnim kanalima ističe u more, ali u godini padne dovoljno kiše da nadomjesti gubitke. Tako je razina jezera stalna«, objasnio je Mladen Kerovec, znanstvenik s biološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu.

Podmornica otkrila tajne jezera
Profesor Kerovec je prije nekoliko godina, sa skupinom znanstvenika, istraživao biljni i životinjski svijet Vranskog jezera na Cresu. U njemu žive četiri vrste riba, a »gospodarica« je proždrljiva štuka. Po jezerskom dnu švrljaju maleni rakovi. Sve ribe, osim jedne vrste, u jezero je donio čovjek.

»Jezero je vrlo duboko, najveća dubina je oko 75 metara, pa smo se pri istraživanju služili malim podmornicama s kamerom. Voda je iznimno čista i bistra. Zbog dubine u creskom jezeru nema toliko raznovrsnih životinja i biljaka kao u plićim jezerima.«

Od davnine su ljudi na Cresu rabili jezersku vodu za piće. Voda se prenosila zemljanim loncima i drvenim bačvicama (»batalunge«). Sredinom 20. stoljeća izgrađen je vodovod koji sada služi stanovnicima Cresa i susjednoga otoka Lošinja. Danas je, nažalost, zbog straha od zagađenja, najstrože zabranjen pristup i boravak na jezeru.

Ako slučajno s roditeljima posjetiš otok Cres, nikako ne propustite baciti pogled na Vransko jezero. Najljepše je za vedra dana dok puše bura. Oduševit će te njegovo raskošno modrozeleno ruho. Možda na tren ugledaš i vrh kule začaranog dvorca kako proviruje iznad valova.

Najveće hrvatsko jezero
Ništa manje lijepo i zanimljivo od creskog nije Vransko jezero u Dalmaciji koje se proteže neposredno uz morsku obalu. To je najveće jezero u Hrvatskoj, površine 30 četvornih kilometara – što je veličina jednoga manjeg jadranskog otoka. Godine 1999. proglašeno je Parkom prirode. I, za razliku od svojega starijeg imenjaka, jezero i okolni kraj bujaju životom.

Na močvarnom području jezera nalazi se Poseban ornitološki rezervat u kojemu, zaštićeno od čovjeka, među trskom i šašom boravi 226 vrsta ptica. Najživlje je potkraj ljeta i početkom jeseni kad se okupi više od milijun ptica! Mnogima od njih Vransko jezero znači odmorište na putu u daleku Afriku u kojoj provode zimske praznike. Na proljeće i ljeto se ponovno vraćaju – preko Hrvatske u srednju i sjevernu Europu.

Prstenovanje ptica
Gužva na nebu i u trski znak je da na posao krenu ornitolozi, znanstvenici koji proučavaju život ptica. Prve dane jeseni provode u razapinjaju posebnih mreža, tankih i laganih poput paukovih niti, pomoću kojih love ptice kako bi ih prstenovali.

»Ptice se u mreži ne mogu ozlijediti. Veće ptice, primjerice čaplje ili brzi sokolovi, jednostavno prolete kroz nju. Uglavnom uhvatimo manje vrste, većinom trstenjake i lastvice. Svaku pticu izmjerimo i izvažemo a na nožicu joj stavimo lagani plastični prsten. Ponekad takvu pticu uhvate znanstvenici u nekoj drugoj zemlji koji prema šifri na prstenu znaju da je to ptica iz Hrvatske, pa nas nazovu. Tako možemo pratiti kretanje pojedinih vrsta«, opisala je svoj posao Jelena Kralj, iz zagrebačkog Ornitološkog zavoda.

Zbog čega veliki i mali »letači« toliko vole Vransko jezero? Odgovor je: sigurnost i hrana. Ptice je zabranjeno loviti, a riba, kukaca i biljaka, glavnih ptičijih poslastica, ima u izobilju. Međutim, ponekad i ptice postanu nečiji ručak. S muljevitog jezerskog dna na njih vreba gospodar Vranskog jezera – som.

Divovski somovi
Jezero je bogato ribom, a između nekoliko vrsta najveći i naproždrljiviji su somovi. Poneki primjerci narastu duži od 2,5 metra i budu teški 130 kilograma! Visoki košarkaši za njih su mamine maze. Većinu dana somovi provode skriveni u jezerskom mulju kojega na Vranskom jezeru ima u izobilju. Na pojedinim su dijelovima naslage mulja debele više od 10 metara. Kako je jezero vrlo plitko, tek oko dva do šest metara, voda je uvijek zamućena.

Prije otprilike 300 godina Vransko je jezero bilo puno dublje, a močvarno je područje imalo mnogo veću površinu. Okolno je stanovništvo obolijevalo od tad smrtonosne bolesti malarije, i danas vrlo česte u močvarnim krajevima širom svijeta, koju prenose komarci. Jezero je tad bilo u vlasništvu moćne mletačke obitelji Borelli. Oni su 1752. godine naredili da se između jezera i mora prokopa kanal, kako bi se smanjilo močvarno područje.

Kako je razina jezera iznad razine mora, kad je kanal završen, višak slatke vode otekao je u more. Nekadašnja je močvara postala plodno polje, a Vransko se jezero smanjilo na današnju površinu. Kanal obitelji Borelli – Prosika, dugačak 800 metara, postoji i danas. Još uvijek jezerska voda otječe u Jadransko more. Međutim, kad su sušna razdoblja i kad razina jezera opadne, slana voda provali kroz kanal. Zbog toga je Vransko jezero malo slanije nego njegove kolege na kontinentu.

Osim somova, u debelom mulju, prema legendi, spava i strašan zmaj. Njegovo disanje može se čuti prije jesenskih oluja. Dok vjetar tjera mračne oblake, a trska i šaš zlokobno šušte, sve živo zamukne. Samo se čuje jezivi huk s jezerske pučine… Je li to zmaj, ili tek igra vjetra i valova?

U časopisu otkrij što znači depresija i kriptodepresija te koje jezero je najveća kriptodepresija. Zašto su Vranska jezera dobila baš takvo ime? Svršetak legende pronađi na 16. stranici.

Ove se godine prijavilo čak 112 ekipa iz čitave Hrvatske. Da podsjetimo, kviz je namijenjen učenicima četvrtih razreda osnovnih škola, a pobjednička će ekipa u finalu kviza, koji će se održati na kraju školske godine, osvojiti putovanje u glavni grad Sjedinjenih Američkih Država, Washington.

Na natjecanjima je vladalo dobro raspoloženje. Zadaci su obuhvaćali pitanja iz školskog gradiva prirode i društva te iz sadržaja koji su se mogli pročitati u časopisu NGJ.

Domaćini zagrebačkog natjecanja, »Trstenjaci«, iz OŠ Davorina Trstenjaka, za kviz su se pripremali nekoliko tjedana. Njihova učiteljica, Marijana Nutrizio, otkrila nam je kako je u ekipi vladao pravi skupni rad. »Ines, Sara i Jurica podijelili su se u skupine i svatko je izabrao zadatak koji će raditi. Čitali su NGJ, ponavljali školsko gradivo, a sve naučeno sutradan iznosili pred cijelom ekipom«, kaže učiteljica.

Putovnice su spremne
»Kikići« iz OŠ Vojnić imali su potporu cijele svoje škole, a kolege iz razreda napisali su im čak i »pismo potpore« koje im je njihova učiteljica Anica Globan pročitala prije samog natjecanja. »Stefan, Danijel i Ivan marljivo su radili od trenutka kad smo se prijavili na kviz. Dali smo čak izraditi i putovnice, pa smo spremni za odlazak u Washington«, izjavila je učiteljica Anica.

»Naš cijeli razred, svih osam učenika, navija za nas i putovanje u Washington«, kaže učiteljica Zdenka Simić iz Osnovne škole »Braća Glumac« s otoka Lastova. Ekipa Amfora, inače odlični učenici, cijelim su se putem, od Lastova do Splita, prisjećali školskog gradiva. Za njih je ovo zaista prava pustolovina jer žive na malom otoku.

Najbolje ekipe idu dalje – u sljedeći krug natjecanja. Tko će naslijediti prošlogodišnje pobjednike, »Mrkšiće« – teško je reći. Konkurencija je velika, ali već u sljedećem krugu doznat ćemo imena ekipa kojima se smiješi fantastično putovanje u Ameriku. Čitajte u veljači sve o nastavku kviza.

Istraživači i pustolovi, vidimo se na sljedećem natjecanju, a rezutate natjecanja još uvijek možete pronaći u kutku aktualno.

Kako je Lucy mogla znati da će je njuškanje oko jednoga ormara odvesti u drugi svijet? U novome filmu Kronike iz Narnije »Lav, vještica i ormar«, jedan garderobni ormar odvodi Lucy do čarobnog mjesta koje se zove Narnija i koje je u nevolji.

Ona i njezina braća i sestra – Edmund, Peter i Susan – moraju pomoći lavu, po imenu Aslan, osloboditi Narniju od zle Bijele vještice. NG Junior bio je iza ormara, kako bi otkrio kako je ta zemlja iz mašte postala stvarnost.

Priprema, spremni, reži!
Vukovi prirodno reže, ali vukovi u filmu morali su režati na znak. Kako bi to ostvario, trener Sled Reynolds privezao je meso za tlo i pustio vukove da počnu jesti. Kada smo se približili mesu, vukovi bi zarežali. »Čim su počeli režati, ja bih im dao znak«, kaže Reynolds. »Naučili su da je hrana plus znak jednako režanje.«

Lažne pahuljice
Od čega su načinjeni milijuni snježnih pahuljica koje padaju? Od papira! Fino izrezane papirnate pahulje raspuhane su pomoću stroja, kako bi prekrile čitavu narnijsku šumu.

Velike čizme
Ako Bijela vještica izgleda visoko, to je zato što ima visoke cipele! »Nosila je posebne čizme koje su joj pridodale 12 do 15 centimetara visine«, kaže dizajner produkcije Roger Ford.

Konji na kotačima
Noge konja na polu-ljudskim, polu-konjskim bićima kentaura stvorene su pomoću računala. Glumci koji su glumili kentaure vukli su za sobom kotače. Kotači su imali okvir jednakog oblika kao pravi konj. Tako su glumci znali koliko će biti velika njihova konjska tijela.

Mitologija Narnije
Mnoga stvorenja iz Narnije najprije su se pojavila u legendama, nekad davno.

Kako je gospodin Tumnus postao dlakavi faun, kako je Aslan postao kralj za zagrliti, pronađi iza kulisa u Junioru, a pritom pogledaj mnogo sjajnih fotografija. To je dobra priprema za kino! Požuri…

Svake godine dva puta pomičemo kazaljke na satu – naprijed, odnosno natrag. Nedavno smo svoje satove s ljetnoga pomaknuli na zimsko računanje vremena. Jeste li se, dok ste pomicali kazaljke, upitali od kada se mjeri vrijeme i upotrebljavaju ove korisne spravice?

Naši praprapreci su jednostavnim i primitivnim metodama mjerili vrijeme – promatranjem zvijezda, promjenama godišnjih doba, izmjenama dana i noći. No, prvi »pravi preci« sata kakav mi danas poznajemo su sunčani, pješčani i vodeni satovi.

Sunčani satovi
Oko 3500. god. prije Krista stari Egipćani su gradili tzv. obeliske, visoke četverostrane spomenike koji su bili geografski pomno locirani. Sjena koju su obelisci pravili je bilježena i ljudi su jasno mogli razaznati dvije polovice dana. Tako su također zabilježeni najkraći i najdulji dani u godini.

Oko 1500. god. prije Krista ponovno su Egipćani izumili sunčani sat koji se sastojao od okruglog diska, podijeljenog na deset dijelova. U sredini je stajala »kazaljka« koja je pravila sjenu i tako govorila koliko je sati.

Vodeni satovi
Grci su se njima počeli služiti oko 325. god. prije Krista, a uglavnom su služili za mjerenje noćnih sati. Nisu bili pouzdani jer se mjerenje zasnivalo na protoku vode u ili iz posude koja je imala oznake za određen dio noći.

Pješčani satovi
Za te satove vrijeme kao da je stalo. Naime, baš kao i danas, i u stara vremena su se sastojali od dvije staklene »žarulje«, spojene uskim grlom kroz koje prolazi pijesak.

Na 32. stranici pročitajte ostatak priče o satovima te tko je izumio sat s njihalom. Još možeš doznati i kamo otići pogledati najveću zbirku satova u Hrvatskoj!

Kako se orijentirati, ako osim sendviča u naprtnjači nemaš ništa, što bi ti pomoglo odrediti smjer prema nebu? Pogledaj oko sebe! U prirodi je puno znakova po kojima se možeš orijentirati. Najprije pronađi smjer sjever-jug. Kada odrediš gdje je sjever, okreneš se u tom smjeru i tako znaš da je desno od tebe istok, a lijevo zapad. Smjer sjever-jug se u prirodi najlakše određuje. Vidi, kako.

Sunce u prirodi je najjednostavnije i najpouzdanije orijentiranje prema zvijezdama i suncu. Orijentiranjem prema nebeskim tijelima na svojim su se putovanjima koristili i pomorci poput kapetana Cooka, Magellana ili Kristofora Kolumba.

S pomoću sunca možeš prilično točno odrediti smjer na nebu. Izlazi na istoku, zalazi na zapadu, kad je u zenitu, na jugu je. Što se tiče dnevnog vremena i njega možeš odrediti prema nebu, i to: oko 6 sati sunce je na istoku, u 9 sati na jugoistoku, u 12 sati na jugu, u 15 sati na jugozapadu i u 18 sati na zapadu.

Smjer jug najdetaljnije možeš odrediti pomoću ručnog sata s kazaljkama. Malu kazaljku usmjeri prema suncu. Prividni kut između malih kazaljki i broja 12 prepolovi, kako je prikazano na slici. Ovaj smjer pokazuje ravno na jug. Prijepodne moraš prema smjeru sunca dodati kut a popodne oduzeti.

Zvijezde
Noću, kada sunce osvjetljava drugu stranu Zemlje, možeš se orijentirati prema zvijezdama. Ljeti, na nebu najlakše možeš pronaći zvijezdu sjevernjaču, koja pokazuje sjever. Kada dođe zima, zvijezdu sjevernjaču teže ćeš pronaći, pa smjer na nebu možeš odrediti i prema sazviježđu Oriona. Prividna crta preko sredine sazviježđa Orion do Zemlje pokazuje smjer juga. Oblik sazviježđa Orion vrlo je jednostavan za prepoznati, jer se jako ističe na nebu.

Drugi znakovi u prirodi se također možeš orijentirati prema drugačijim znakovima, ali koji nisu tako pouzdani. Na sunčanim predjelima debla drveta su obrasla mahovinom obično na sjevernoj strani. Ako pronađeš lijepo odrezano deblo, godovi su obično na južnoj strani više razmaknuti jedan od drugoga. Sjeverne strane stijena duže su vrijeme pod snijegom i sa manje raslinja od južnih. Uostalom, tamo sunce po danu duže sja. U orijentaciji nam mogu pomoći i neke biljke - suncokret se okreće prema suncu, i kada nije sunčano vrijeme.

Znaš li što je sazviježđe Orion predstavljalo za stare Egipćane? Pogledaj u časopisu na 34. stranici kako možeš sam izraditi svoj uređaj koji pokazuje jug.

Jedan od zaštitinih simbola Zagreba nesumnjivo je uspinjača, najstarije sredstvo javnoga gradskog prijevoza u glavnome hrvatskom gradu. »Stara dama«, kako je Zagrepčani s poštovanjem zovu, već više od stoljeća romatnično povezuje najuže gradsko središte i Gornji grad, povijesnu jezgru Zagreba.

Zamisao o gradnji uspinjače rodila se 1888. godine, kad je D.W. Klein zapisivao prolaznike na najstrmijem i najkraćem putu koji je spajao dva dijela i dva života istoga grada. Zaključeno je kako bi se starosjediocima i namjernicima uvelike pomoglo uvođenjem uspinjače.

Već 8. listopada 1890. godine uspinjača na parni pogon prevezla je prve putnike iz Bregovite ulice (danas Tomićeva) na Gornji grad – koji je i danas omiljeno šetalište i izvrstan vidikovac. Godine 1934. uspinjača je elektrificirana, a temeljito je obnovljena 1974. godine. »Stara dama« najkraća je među europskim uspinjačama (Budimpešta, Zürich) i ima samo jednu stanicu. Na uspon od 52 stupnja(!) polazi svakih deset minuta, a tijekom vožnje prijeđe visinsku razliku od 30,5 metara, i to brzinom od 1,5 metara u sekundi.

U časopisu, na 5. stranici otkrij koliko jedna vožnja traje u tom čudesnom vremeplovu koji povezuje prošlost i sadašnjost Zagreba.