Tužno tuleći, mladunče slona zvuči prestravljeno. Beba i njezina majka Ma Shwe prelaze gornji tok rijeke Taungdwin, u današnjem Myanmaru, u jugoistočnoj Aziji, kada ih iznenada zahvati bujica. Noge Ma Shwe još uvijek dodiruju tlo te pokušava surlom zadržati svoju bebu uz sebe. Ali, uskovitlana voda odnosi njezino mladunče!

Bacivši se za njom, Ma Shwe uspijeva vratiti svoju bebu, ali drži je velikom mukom. Upotrijebivši svu svoju snagu, ova radna slonica, koja inače prenosi debla, sada čini nešto izvanredno. Surlom podiže bebu, uzdiže se na stražnje noge i polaže bebu na izbočinu stijene. Tada pada i bujica je odnosi.

Jim Williams, koji vodi kamp slonova, ne može spasiti Ma Shwe. Pokušava smisliti kako spasiti njezino mladunče. Iznenada, kaže, »začuo sam najdivniji zvuk majčinske ljubavi koji sam ikada čuo«. Ma Shwe je utekla bujici i sada juri kroz šumu, trubeći svojoj bebi. »Ne brini, stižem«, kao da joj govori. Do jutra, majka i beba su ponovno zajedno na suhom. Ova majka slonica jako voli svoju kćer, zar ne? Ne slažu se svi. »Ljubav je gotovo nemoguće dokazati«, kaže Victoria Horner koja proučava ponašanje životinja na Sveučilištu Emory, u Atlanti, u saveznoj državi Georgiji.

Ponajprije, ljubav svakome znači nešto drugo i stoga ju je teško definirati. Nadalje, postoji mnogo vrsta ljubavi, uključujući ljubav između roditelja i djece, među braćom i sestrama te ljubav parova. No, najveći je problem što nam životinje ne mogu reći kako se osjećaju, a znanstvenici ne mogu izvesti pokuse pomoću kojih bi to saznali. Jedino na što se možemo osloniti je naše tumačenje izraza lica, glasanja, govora tijela i ponašanja životinja. Slijedi još sedam priča koje nagovještavaju da su neke životinje možda sposobne voljeti. Ti prosudi.

Savršen par
Nitko nikada nije vidio ništa slično. Dvije mačke lutalice bile su stalno zajedno. I ne samo to, jedna je vodila drugu kamo god bi išle, isprepletenih repova. Kako to? Kako im se nije mogla približiti jer su bile divlje, jedna žena koja se brinula za mačke lutalice uhvatila je par u klopku. Tada je otkriveno da je jedan mačak slijep. Oči mu je prekrivala mrena. Njegov brat, koji je dobro vidio, služio mu je kao vodič, držeći se za njegov rep i hodajući uvijek korak ispred.

Spasiteljica je slijepog mačka nazvala Tommy, a njegova brata Tyson. Kako bi ih maknula s ulice, odvela ih je u utočište za životinje Best Friends (Najbolji prijatelji), u Kanabu, u saveznoj državi Utah. Tamo su njih dvojca živjela u velikom ograđenom prostoru sa zatvorenim trijemom i visokim kosim krovnim gredama na koje su se mogli penjati. »To je bilo savršeno za njih«, kaže Elizabeth Doyle, radnica u utočištu. Tyson je cijelog života ostao odan svojem bratu.

Mi smo vam ispričali dvije priče, a u časopisu na 10. stranici potražite još 6 istinitih priča o tome kako se životinje međusobno udvaraju, kako žale za gubitkom i kako se brinu jedni za druge. Ove priče će vas osvojiti!

Dragi mali avanturisti istraživači, dobro došli u Kopački rit! U ovom jedinstvenom Parku prirode možete vidjeti i naučiti mnogo toga, suočiti se s pravim carstvom prirode u kojem vladaju životinje, neke i među najrjeđima na svijetu.

Ovdje ćete lako naletjeti na čak 292 vrste ptica, upoznati se sa 44 vrste riba te više od 2000 različitih bioloških vrsta.

Kako je zapravo nastala ova prekrasna močvara koja je postala domom tolikim životinjama – objasnila nam je Biserka Vištica, ravnateljica Javne ustanove Park prirode Kopački rit: »Kopački rit poplavno je područje desnog zaobalja Dunava na sjeveroistoku Hrvatske, u kutu koji čine Drava i Dunav. Vezu s Dunavom i Dravom čine brojni kanali kojima voda dotječe u rit. Kada je vodostaj Dunava visok, voda se kanalima prelijeva u močvare Kopačkog rita.«

Močvara koja se mijenja
Ovo močvarno područje, jedno od rijetkih u Europi, nikada nije isto. Dođite deset puta i svaki ćete put vidjeti drukčiju sliku. Jer, čitav prostor rita ovisi o tome koliko vode dolazi iz Dunava. U vrijeme kad smo ga mi istraživali, Kopački rit bio je većim dijelom pod vodom. Tada je teško vidjeti jelene, divlje svinje i druge sisavce jer oni od vode pobjegnu na brežuljke, smještene duboko u šumama zoološkog rezervata u koji ljudi ne smiju doći kako ih ne bi uznemirivali u njihovu prirodnom okružju. Svoj posjet ovome Parku prirode svakako morate začiniti plovidbom brodom Orao 1 kroz Sakadaško i Kopačko jezero te brojne kanale, kako biste, što je bliže moguće, prišli domovima životinja.

Ako vidite nešto malo i šareno, što izgleda kao praščić u pidžami, znajte da je to njegov rođak – mladunci divljih svinja potpuno su šareni i dok su mali uopće ne nalikuju svojim roditeljima.

Slično je s labudovima prema čijim je mladuncima nastala priča »Ružno pače«. Sjećate se te priče, zar ne? Sjećate se kako se malo ružno »pače« pretvorilo u prekrasnog labuda? U Kopačkom ritu, u kojemu žive brojne obitelji labudova, otkrit ćete i kako je nastala ova priča. Bit će dovoljno vidjeti mladunce koji su baš smiješni – sivi, s crnim kljunom. A kada odrastu, postanu prekrasni labudovi koji su simbol ljepote.

Pravila lijepog ponašanja
Pravila ponašanja u ritu moraju se znati. Ovdje ste vi gost, a životinje domaćini čiji prirodni dom ne smijete ničime narušiti – niti kidanjem lišća, niti galamom, a posebno ne bacanjem smeća.
Na to će vas upozoriti Senka Majić, stručni vodič – koja će vam odgovoriti i na sva pitanja postavljena o ritu, pticama, sisavcima, biljkama.

»Ne bojte se, ovdje nema krokodila«, smirit će vas Senka ovim odgovorom na pitanje koje postavljaju baš svi učenici koji dođu u Kopački rit. No, zato će vas dobro zabaviti kormorani, poznati proždrljivci, inače ptice crnoga perja koje dnevno mogu pojesti i više od kilograma ribe! Ponekad toliko pretjeraju u hrani da ne mogu poletjeti. Upravo se takav jedan našao pokraj našega broda. Plivao je i uporno gnjurio, tražeći ribu. Jeo je, jeo i jeo, a kada je htio poletjeti, bespomoćno je lupao krilima po vodi jer je njegovo tijelo bilo preteško. Ubrzo se snašao – što rade svi kormorani koji pretjeraju s hranom – iz svojega kljuna izbacio je nekoliko riba »viška« i kada je olakšao, poletio je bez problema.

Zašto plaču vrbe?
Sve to iz velikih visina promatraju orlovi štekavci koji strpljivo čekaju da kormorani izbace višak ribe iz kljuna, pa se polako spuštaju prema vodi i grabe izbačenu ribu kao svoj plijen. Inače, orlovi štekavci su globalno ugrožena vrsta čija europska populacija iznosi samo 5 680 parova. Hrvatska gnijezdeća populacija orlova štekavaca procijenjena je na 80 do 90 parova, od čega ih čak 30 posto prebiva u Kopačkom ritu.

Svaki pogled u Kopačkom ritu otkrit će vam nešto novo. Tako pred prijamnim središtem, u kojemu se kupuju ulaznice za avanturu u ovoj bogatoj močvari, postoji drvo koje se zove žalosna vrba. Ako stanete ispod nje, shvatit ćete zašto je žalosna – zato što plače. Njezine suze izlaze iz svakoga listića. No, ona ne plače zato što je tužna, nego zato što na taj način izbacuje višak vode koji »pokupi« kroz korijenje.

Kada spominjemo drveće, važno je znati da u Kopačkom ritu rastu hrastovi stariji od sto godina. Oni su dom crnim rodama, poznatim sramežljivicama tamnoga perja. Za razliku od bijele rode, koja se gnijezdi po našim selima, crne rode ne podnose prisutnost čovjeka, iznimno su osjetljive na uznemirivanje, pa se zbog toga gnijezde duboko u šumama.

Ljubav među životinjama
Ako ovaj Park prirode posjetite krajem rujna, čudni krikovi iz šume ne bi vas trebali uznemirivati. To je veliki šumski »ljubavni« spektakl – rika jelena koja se odvija u vrijeme kada jeleni polude od želje za druženjem s košutama. Tada se snažno glasaju i rikom upozoravaju potencijalne protivnike na svoju prisutnost.

Apsolutno najveća lijenčina Kopačkog rita je čaplja danguba – što se može iščitati i iz njezina imena. Za razliku od sivih i bijelih čaplja, koje u potrazi za hranom odlaze u lov, čaplja danguba radije stoji uz rub kanala i čeka da joj se riba približi kako bi je samo strpala u kljun. Ako ostane gladna, ili joj riba pobjegne, dangubu to ne uznemiruje. Ona će i dalje stajati uz kanal i čekati…
U Kopačkom ritu naučili smo još mnoge stvari. Vidjeli još puno toga. Otkrili još mnogo neobičnih navika životinja. Ali nećemo vam sve otkriti. Morate nešto otkriti i sami. Odlaskom u Kopački rit.

U časopisu vas očekuje prijatelj Kopačkog rita. Njegovo je ime Mario Romulić, koji je pravi zaljubljenik u ovo čudesno mjesto. Zašto? Pronađi odgovor u časopisu, a koliko je Kopački rit poseban, svjedoči i „Duh u močvari“, dječji film koji se još snima. Provjeri u aktualnom kutku…

Kad su dinosauri prvi put kročili na Zemlju, žestoki su gmazovi već vladali morima. Snažnih očnjaka i ubojitih instinkta, ti su grabežljivci gotovo 200 milijuna godina bili najveći nasilnici u oceanu.

No, kada su se vulkanske erupcije i klimatske promjene spojile s padom divovskog meteorita, prije otprilike 65 milijuna godina, većina morskih gmazova – poput dinosaura – izumrla je. Danas nam fosilni ostaci pružaju tragove o načinu života ovih morskih čudovišta. Zaronite s NG Juniorom u taj tajni svijet podmorja.

Kralj mora
Tek izlegla morska bića hitaju prema oceanu, a pretpovijesna zvijer juriša za njima. Dugi samo 30 centimetara, ovi mladunci Nothosaurusa upravo su naučili svoju prvu lekciju iz preživljavanja: na kopnu su laki plijen za tri metra dugog gmaza zvanog Ticinosuchus. No, u vodi je Nothosaurus zakon! »Bili su to moćni grabežljivci«, kaže Olivier Rieppel iz Field Museuma u Chicagu, u saveznoj državi Illinois. Pri hvatanju plijena čeljusti ovog bića naglo bi se zatvorile, zarobivši žrtve unutra. Hej, tko je ugasio svjetlo?

Velik poput školskog autobusa
Poput podvodnog smetlišta Tylosaurus, velik kao školski autobus, jeo je sve što mu se našlo na putu. To čudovišno zločesto biće ležalo bi čekajući plijen. Jurnuvši naprijed, stvorenje bi zarilo zube u žrtvu prije nego bi je cijelu progutalo. No, ti golemi lovci možda su također bili dobri roditelji. Pronađeni su fosilni ostaci odraslih primjeraka i mladih u blizini – pa je vjerojatno da su se roditelji brinuli za bebe sve dok one nisu mogle samostalno preživjeti. Morski pas, kojega vidimo gore, pogriješio je pokušavši napasti mladunče Tylosaurusa. Sad je na mami red da pokaže zube.

Na stranici 26 možeš naučiti kada su živjeli morski gmazovi i dinosauri, a možeš još mnogo toga pročitati i o Godzilli!

Kandidat mora biti snažan, neustrašiv, vjeran, pametan, ljubazan, ponizan i dobar plesač. Potrebno je čisto srce. Iskustvo sa zmajevima prednost. Prijave u dvorcu.

U redu, možda ne bi trebao ubiti zmaja. No, bi li zadovoljio za posao viteza? Od otprilike 1100. godine poslije Krista do 1500-tih ovi junaci borili su se i branili kraljevstva današnje Europe. Rijetki su bili izabrani. Da si se prijavljivao za posao viteza, evo što bi tvoj »šef« tražio.

Moraš biti pametan
Vitezovi nisu samo nabacili oklop i počeli se boriti. Dječaci iz bogatih obitelji godinama su vježbali kako bi od paža bili unaprijeđeni u štitonošu te u službenog viteza.

Paž – U otprilike sedmoj godini, dječak je bio poslan u dvorac svojega gospodara ili kralja. Tamo je naučio pravila ponašanja, pjevanje, plesanje te super važnu vještinu – jahanje na konju.

Štitonoša – Između 11. i 14. godine paževe bi uglavnom promicali u štitonoše. Učili su u praksi: lašteći oklop drugog viteza, brinući se za njegove konje i vježbajući s oružjem. Štitonoše su svoje gospodare pratili u boj, vodeći dodatne konje i noseći rezervnu opremu.

Vitez – Polaganjem gospodareva mača na svako rame, štitonoša bi postao vitezom nakon što je svladao potrebne vještine. Imao bi tada oko 21 godinu.

Moraš biti ljubazan
Jesi li čuo za izraz »vitez čistoga srca«? Možda se razvio iz pravila ponašanja koja su se zvala viteštvo. U osnovi, vitezovi su prisezali na vjernost i dobrotu. Činili su hrabre podvige, šarmirali djeve i štitili nemoćne. Stoga su stekli ugled pravih junaka.

Moraš biti hrabar
Srednjovjekovne bitke nisu bile za plašljivce. Vitez na konju mogao je lupiti neprijatelja svojim kopljem brzinom od 50 kilometara na sat. Mogao je pješadiju ošinuti mačem, a njegov dobro izvježban ratni konj mogao je kopitima zdrobiti ljude. Bojnim poljem morao se razlijegati zvuk poput stotina metalnih kanta za smeće koje lupaju jedna o drugu!

Moraš biti snažan
Zaboravi na činjenicu da se često boriš protiv jednako velikih i jednako snažnih muškaraca. Vitez je sve to trebao raditi, noseći pri tom više od 25 kilograma oklopa. Srećom, ploče oklopa bile su spojene šarkama tako da se mogao slobodno kretati. Sljedeća moda pokazuje zašto su vitezovi morali biti mišićavi.

Prsluk – Ovo nezgrapno obloženo »donje rublje« nalazilo se između vitezova tijela i oklopa.

Žičana košulja – Načinjena od tisuća povezanih željeznih prstenova, ova fleksibilna metalna košulja mogla je otupjeti vrh oštrice.

Šljem – Unutrašnjost je bila podstavljena i znojna. Štitnik za vrat štitio je vitezovu bradu i grlo.

Prsni oklop – Ploča za prsa i leđa savijala je mačeve, koplja i strijele.

Željezna rukavica – Ovi metalni štitnici za ruke nosili su se preko kožnih rukavica.

Nazuvci – Noseći te špičaste čelične cipele, vitezovi se nikada nisu brinuli o izgaženim prstima.

A kojim oružjem ćeš se boriti da bi postao pravi stručnjak u zaštiti gospodara, pročitaj u časopisu na stranici 18.

U samom središtu ovog dalmatinskog grada, pored katedrale Sv. Jakova, koja je pod zaštitom UNESCO-a, smješteni su Šibenski bunari. U 15. stoljeću oni su bili glavni izvor vode stanovnicima grada.

Bunari su sadržavali oko 5 milijuna litara svježe vode. Da bi se mogla spremiti tolika količina, graditelji su dno bunara spuštali ispod razine mora, a građani su vodu grabili iz četiri zdenca koji su se nalazili na samom svodu bunara. Bunari su se koristili sve do druge polovice 19. stoljeća, nakon čega je voda za piće Šibenčanima rijeke Krke, do šest fontana u središtu Grada.

Putovanje u prošlost
Iako su cijelo stoljeće bili gotovo zaboravljeni, prije dvije godine Šibenski bunari ponovno su oživjeli. U njihovoj unutrašnjosti danas možete doživjeti cijelu prošlost i sadašnjost grada Šibenika. Ovo fantastično putovanje podijeljeno je u sedam različitih cjelina. Osim što ćete saznati sve o bunarima, upoznat ćete i najzanimljivije ličnosti Šibenika, od izumitelja padobrana Fausta Vrančića do jednog od najboljih svjetskih košarkaša Dražena Petrovića. Tu su i zanimljive priče o povijesti grada, borbe sv. Mihovila protiv zmaja, kakvi su se brodovi gradili kroz povijest i gdje je pronađeno skriveno blago. Nakon što poslušaš brojne priče i sam se možeš okušati u gradnji šibenske tvrđave, poslušati zvukove nacionalnih parkova… No nećemo ti baš sve reći. NG Junior u tebi prepoznaje pravog istraživača i pustolova, koji će mnogo toga otkriti sam.

Ukrasi na zdencima
Za razliku od pučana, koji su vodu uzimali sa zajedničkih zdenaca, plemićke obitelji imale su bunare u svojim vrtovima. Ukrasi na zdencima ili krunama tih bunara pokazivali su njihovo bogatstvo i moć, ali i smisao za umjetnost. Plemići pri ukrašavanju nisu nimalo štedjeli. Neki od očuvanih ukrasa smatraju se najljepšim primjercima umjetničke kamene plastike iz 15. i 16. stoljeća.

A kako su bunari poslužili kao skloništa u vrijeme rata, pronađi u časopisu na 24. stranici.

Kad su naši preci otkrili luk i strijelu, život im se bitno promijenio. Odjednom su mogli loviti životinje koje su se kretale daleko od njih. Uspješno su lovili životinje koje prije, zbog njihove brzine, nisu mogli uloviti.

Sada su mogli i lakše obraniti svoje prebivalište od napada životinja ili drugih ljudi. Kameni vrhovi strelica pronađenih u Africi stari su više od 25 000 godina. To znači da su se naši preci služili lukom i strijelama bez vršaka još prije 40 000 godina prije Krista. U Europi je luk bio glavno oružje sve do kraja 15. stoljeća. Neki narodi, ponajprije u Africi, Južnoj Americi i Aziji, njime se služe i danas.
Sigurno smo svi čuli za Indijance koji su na konjima i s perjanicama na glavi još prije stotinjak godina jahali Divljim zapadom. Oni su također bili majstori u gađanju lukom i strijelom. Ako su htjeli imati luk, najprije su ga morali izraditi.

Robin Hood
Na koju osobu najprije pomisliš kad se sjetiš luka i strijele? Vjerojatno na legendarnog lakog strijelca Robina Hooda, lik iz engleskih srednjovjekovnih pripovijedaka. Robin Hood je navodno bio tako dobar strijelac da je mogao odapinjati više strijela istodobno. Mogao je prepoloviti i strijelu koja je već bila u meti.

Špiljski crteži
Slike u špiljama koje prikazuju ljude u lovu na životinje, u Francuskoj i Španjolskoj, nastale su još u kamenom dobu. Na slikama se može vidjeti kako se ljudi u lovu
služe lukom i strijelom. Motivi iz ilustracije pronađeni su u špiljama Maltravieso u Španjolskoj.

Oprez!
Luk je opasno oružje, zato se s njim igraj jedino u prisutnosti odrasle osobe! Strijelu nikada ne usmjeravaj u čovjeka ili životinju! Uvijek odapinji strijelu samo u pripremljenu metu. Nikad strijelu ne odapinji okomito uvis – jer može doletjeti natrag k tebi.

Sad kad znaš sve tajne priče o luku i strelicama, vrijeme je da sam i napraviš svoj primjerak. Kako? Provjeri na 34. stranici!

Cvijeće koje ima lijepe latice i lijepo miriše ne čini to zbog sebe – već kako bi privuklo pozornost. Naime, svaka biljka želi stvoriti što bolje sjeme, pa zrnca peluda iz prašnika moraju biti prenesena u tučak kako bi uopće došlo do oplodnje i stvaranja sjemena. Budući da biljka to ne može sama, svojim mirisom ili izgledom privlači kukce koji će to učiniti umjesto nje!

No, ni to nije sve, pa tako neke biljke drže svoja vrata otvorena za sve kukce, a druge traže ključ. Tako lipa opojnim mirisom svojega cvijeća privlači gotovo sve kukce, ali zato vrbin cvijet ima oblik cijevi za čije je otvaranje potreban ključ. Naime, za njezinim slatkim nektarom mogu posegnuti samo kukci s dugim rilom.